tritočkice

petak, 17.11.2006.

17.11.2006. u 11:05 • 1 KomentaraPrint#

subota, 21.10.2006.

Zanimljivo...do sad sam pokušavala biti jako stroga u školi i nikako mi nije išlo....a klinci sve gori i gori. I onda mi je puknuo film...nakon trenutka katarze nakon određenih "velikih" zbivanja u mom životu postala sam nekako drukčija. Puno opuštenija. I počela sam na sve situacije gledati ne kao na opasne i ugrožavajuće nego kao na šaljive. Počela sam se totalno zezati s klincima i...ma, malo sam prolupala. Ali, oni su sad sjajni.
A ja se na poslu smijem više nego ikad prije do sad. I baš me sve veseli. Veseli me pripremati satove i smišljati što ćemo raditi. Osjećam se kao dio razreda kad uđem među njih. Osjećam se kao da stvarno tamo pripadam. Zapravo se osjećam onako kako sam oduvijek mislila da se na poslu želim osjećati. Onaj djelić slike koji sam vidjela još davno prije kad mi je u 4. osnovne teacherica prvi puta ušla u razred i kad sam znala da ću i ja to jednog dana raditi sad je sjeo na svoje mjesto. Uh, ima i teških dana, ali ipak je sve nekako lakše...baš onako kako treba biti. Čudno! :)

21.10.2006. u 00:05 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 10.10.2006.

Obrisani post

Ipak sam odlučila obrisati post od nedjelje... neka mi ne zamjere osobe koje su ostavile komentare.. zaliven
Kako ono jedna pjesma lijepo kaže:

Vjetar je obrisao trag, digao je travu što je ležala pod nama
I kao da nas nikada nije bilo
Kao da si uvijek bila sama - vjetar je obrisao trag.

More je obrisalo trag, tragove u pijesku prekrila je plima
Pa više ne znam da li je to san
Il ispod pijeska nečeg ima - more je obrisalo trag.

Vjetar ću moliti za znak, vjetar ću moliti za znak
Samo da nađem dokaz naše sreće
Vjetar ću moliti za znak, vjetar ću moliti za znak
A možda ispod pijeska nečeg ima...

10.10.2006. u 22:53 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.10.2006.

Uh, zar sam zadnji put pisala nešto još prije ljeta?? Da... puno se toga dogodilo, čini se kao da je ljeto neki davno izumrli dinosaur. Čak mogu reći da mi je i zadnjih tjedan dana donijelo takav životni preokret da se još uvijek moram pogledati u ogledalu da vidim jesam li ja JA i dalje.

Ali, kako se ono kaže, ako sam ovo prošla proći ću i sve drugo što me čeka.

Gledam se u ogledalu i vidim neke nove stvari, a jedna od njih je - ne bum više filozofirala u životu. Filozofija je komplicirana i zakomplicira i jednostavne stvari. Dovedeš se do stanja neuroze gdje se doslovno propituješ o svemu..a to je bogami naporno. Stvarno sam postala naporna sebi. Ali sad hoću drukčije...jer sad sam drukčija ja. Ako počnem opet filozofirati, molim vas, neka me netko zaustavi!

08.10.2006. u 20:18 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.06.2006.

Lipo nam je vrime došlo, pa pomislih kako ona stara smeđa teška nijansa rastopljene čokolade više ne pristaje prpošnoj atmosferi oko mene.
Nema me već duže vrijeme, nisam u raspoloženju za pisanje iako često svratim i pročitam što se događa s dragim mi ljudima.
Vidim ja da se puno toga ovdje poboljšalo, pa odmah moram iskoristiti priliku i za ovo: mah nut Joj kak ja volim da nešto veselo skakuće zujo
I tako...još je tjedan dana do kraja školske godine, zatrpana sam testovima i nemoralnim ponudama za bolju ocjenu (he he thumbup) Iako moram priznati da se osjećam otprilike ovako: puknucu headbang blabla
Ma, kako kaže ona pjesma: i sve ću prežiiiviiiiiit...blabla. A onda dolazi raj svakog učenika, a bogami i profesora: LJETNI PRAZNICI!! Još ako ću biti bolje sreće pa ove godine neću morati honorarčiti za neku mizernu lovu, a čini se da ću to uspjeti izbjeći...jooooj - uživancija! Plan za ovo ljeto je - što manje dana u Zagrebu, što više dana negdje širom lijepe naše. Ne pamtim kad sam se zadnji put veselila praznicima - definitivno me rad u školi na neki način vraća u djetinjstvo.. smijeh
Eto, držite palčeve da izdržim još ovo malo malkice... veliki zagrljaj svima!

01.06.2006. u 18:36 • 2 KomentaraPrint#

subota, 01.04.2006.

Iz dana u dan neki dijelovi slagalice se uklope tako savršeno da mi njihova stopljena savršenost izmami osmijeh na lice, a onda opet kroz neke druge dijelove koji su se činili kao saliveni počinje prodirati nekakva prljava tekućina koja ih malo po malo rastvara i ostavlja prazninu iza sebe. Zanimljivo kako se ta dva procesa mogu odvijati istovremeno. Volim taj osjećaj kad kao promatrač mogu sa strane gledati na sve to. Puno gore je kad osjetim kao da plima prljave tekućine raste i dolazi mi do grla. Možda se čini bolje biti u onom dijelu u kojem se proživljava savršenstvo? Ne znam, i to savršenstvo može biti sklisko kao hladan mramor na koji staneš bosim stopalima.

I ovo je jedan od mojih postova u kojem sam...dualna. Shvatih da sam uvijek pisala nešto takovo...malo se dotaknula pozitivnog pa malo negativnog. Voljela bih uvijek biti u poziciji promatrača slagalice izvana, nedodirnuta prljavštinom i hladnim mramorom. Ali onda bih vjerojatno bila i nedodirnuta vrelinom - vrelinom mojih zarumenjelih obraza dok me ON ljubi, vrelinom srca koje se veseli procvalim krošnjama i vrelinom sunca koje pročišćava i prosvjetljuje.

01.04.2006. u 21:26 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.03.2006.

Hm, evo i jedno slovce od mene! :)

30.03.2006. u 22:28 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 24.01.2006.

Dragi moji,
ja vam mijenjam radno mjesto...opis posla isti, samo s nešto starijim kikačima (uh, mislim da ne smijem to reći, ipak su to već teenageri ;)), i tako...ulovljena sam u vrtlog raznoraznih emocija ovih dana pa mi nije lako skoncentrirati se na pisanje. Samo da krenem s ovim drugim poslom pa ću malo više pisati o tome, sad sam još sva izgubljena.

Odluke...uh,smatrala sam prije da nisam u stanju donijeti dobru odluku. A život mi je pokazao da je na kraju svaka odluka bila dobra jer me dovela tu gdje trebam biti, koliko god mi se ponekad činilo da sam pogriješila. Doduše, to ne znači da i danas nisam neodlučna i da nemam dilema, unatoč spoznaji da na jednoj razini ne mogu pogriješiti. Ovo mi je bila jedna od težih odluka. I za sad sam još u onom zrakopraznom prostoru prepunom nesigurnosti i straha od novoga. I koliko god puta se nađem na novom početku, svaki sljedeći početak opet se čini jednako težak...i uvijek me jednako strah. A znam da će proći...i da će sve biti u redu.
I koliko god da otežem s odlukama, ipak i to neodlučivanje je donošenje odluke...mislim da sam to ovaj put zaista usvojila. I hope so!
Odlučih i...poželite mi sreću! :)

24.01.2006. u 20:09 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.01.2006.

Otkad sam jučer napisala post nakon neznamkolikovremena, opet me ulovila ona slatka manija...odnosno opsesija kad svijet počnem promatrati očima nekoga tko piše blog pa automatski vrtim određene situacije u binarnim kombinacijama i slažu se rečenice koje će doći na čokoladne stranice. Ali Bože, pa toliko tih ideja ima da bih trebala imati laptop ugrađen u neki dio sebe pa da se sve to automatski transformira u riječi na blogu. Pošto naravno nemam tu mogućnost (a zapravo ni želju), onda hrpa tih imaginarnih rečenica završi negdje...u izmaglici potencijalnog postojanja.
Sjetih se upravo mudrih riječi nekoga tko je rekao da je svaka naša neostvarena ideja kao jedan mali abortus, nešto što se moglo roditi u nešto prekrasno a nije dobilo osnovne uvjete da se razvije. Nije postojala snaga odluke da ideju pretvorim u stvarnost, upornost i ustrajnost, ljubav i pažnja kojom bih ju hranila da ojača. Koliko takve "djece" sam do sada ubila? Znam, ovo zvuči poprilično brutalno, ali nekad i treba biti brutalno iskren prema sebi pa priznati što zapravo jesmo, a što samo zamišljamo ili želimo da jesmo. Meni je često te iskrenosti nedostajalo, ne zato jer sam htjela lagati samu sebe, nego, sva sam bila od ideja i misli i ne znam čega, i nije lako izaći iz tog eteričnog stanja i stupiti nogom na mekanu, ponekad blatnu, ponekad sasušenu, ali svakako stvarnu zemljicu. Ma, ni danas ne uspijevam u tome. Najbanalniji primjer: sad spremam stručni ispit, i stalno svima (i sebi) govorim kako puno učim. A, nije da uopće ne učim, ali mogla bih i više. Eto.
Anyway, jako sam se razveselila komentarima, što znači da će se po glavi vjerojatno i dalje vrtjeti neke nevjerojatne kombinacije onoga što bi se tu "trebalo" naći.

Danas sam došla do još jednog zaključka...izgubila sam dodir sa prirodom. Malo po malo obaveze se gomilaju, a vrijeme posvećeno jednostavnom šetanju kraj drveća, razgovoru s pticama i maženju s mjesecom i zvijezdama nestalo je. Sjedila sam u stanu i učila, i odjednom čujem kako puše vjetar. Ne samo da ga čujem, nego osjećam njegovu snagu kako me gura. Stvara mi vrtoglavicu. A vjetar je bio moj najbolji prijatelj. I postanem svjesna toga da već dugo nisam uopće primijetila puše li ili ne. Je li Mjesec pun ili se tek rađa! Možda je to i zato jer sad živim u zgradi pa nema onog jutarnjeg izlaska pred kuću i osjećanja kako je vani. Zaista mi nedostaje život u kući. I nedostaje mi priroda. A dok nešto konkretno ne poduzmem po tom pitanju, danas sam se iz šuba zamotala u šal, navukla kapu do očiju i krenula u šetnju nasipom. Vjetar je nemilosrdno šibao po meni, ali i treba biti nemilosrdan kad sam ga zaboravila. I hodala sam po polusmrznutoj travi i zemlji...nema mi ljepšeg dodira od dodira stopala sa zemljom. Išla sam pozdraviti svoje prijatelje drveće. Sigurno već godinu dana nisam bila kod njih i uživala u sretnom plesu njihovih grana.
I sad sam tako nekako usredotočena...i smirena...i svoja!

22.01.2006. u 19:28 • 5 KomentaraPrint#

subota, 21.01.2006.

Primijetila sam jednu zanimljivu stvar...ponekad znam sjesti za komp, onako nenadano, pa se zadržim poprilično, gotovo da se satima mjeri. I redovito mi se smrzne desni dlan. Onako, skoro da odumre od ledenosti. (mislim da ta riječ ne postoji, jel'da?)
I tak, možda je to zbog toga što je u akciji samo kažiprst koji se igra onim čarobnim kotačićem, a ostali prstići, koji inače tako marljivo tipkaju već dugo nisu ništa radili, pa su se jadni od muke smrzli. I odlučih ih malo razgibati.
Pa sam došla ostaviti trag na ekranu. Barem ovako. Nisam već dugo nijedan mail napisala. Niti dobila. Ide to jedno s drugim...mislim da je vrijeme da obnovim neke odnose koji su bili pretvoreni u "virtualne"...a zatim nekako iščezli. Čudno je sve to, kako se nekad stvari u životu naglo preokrenu...eto, nešto mi se i na poslovnom planu dogodilo, preokret koji je toliko iznenadno došao da još nisam u stanju sročiti u riječi što proživljavam, mislim, šok, ili kako kaže jedan stih: "sve je otišlo u Honduras"...ili sam ja nešto jako pomiješala? :) Često mi u ludom tijeku misli ulete neki stihovi koji nemaju veze s zdravim mozgom, asocijacije se rađaju kao lude i odlutam jako daleko od mjesta s kojeg sam krenula.
A vrijeme je da se vratim kući. Sama sebi.

21.01.2006. u 20:28 • 6 KomentaraPrint#

subota, 24.12.2005.

Ima jedna jako lijepa knjiga i upravo otvorih jednu stranicu, čini mi se da sam se srela s idealnim tekstom za ovu večer:

"Osluškujte, tragajte za ljubavlju i čut ćete kako pjeva milozvučno poput slavuja, kako prede od zadovoljstva, pucketa poput elektriciteta, pršti u smijehu od čiste radosti.

Potražite ljubav i ona će biti tu, zaiskrit će u izmaglici titrave svjetlosti.

Dodirnite ljubav i imat ćete je u samim vrhovima svojih prstiju, u sebi i posvuda oko sebe.

Okusite ljubav i nikad nećete zaboraviti onaj udar čista blaženstva.

Mislite ljubav i bit ćete uključeni u njezin tok.

Znajte ljubav i znat ćete savršenstvo, istinu i stvarnost života.

Dopustite ljubavi da bude s vama i bit će s vama - uvijek, u vječnosti."

Uživajte u ovoj divnoj Badnjoj večeri...i dopustite ljubavi da bude s vama! :)

24.12.2005. u 20:46 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< studeni, 2006  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Rastopljena čokolada na njenim prstima

Oči čokoladne nijanse, kosa s mirisom čokolade i primjesom meda...onog livadnog, sa puno neuglednog cvijeća i šarenih leptirića


my pet!



my pet!